Ljudi žure, ljudi jure,

k'o bez glave i kulture,

od svitanja do zadnje ure,

bez prestanka,

samujući,

do nestanka.

Automobili stalno zuje,

kod nas ima uvijek struje,

'mjesto zvijeda semafori

žmirkaju,

tinjajući,

život se

ne prekida.

Ja u svojoj sobi paralelno živim

i mislim:

mene se ne tiču svi ti silni bjesovi.

Al' ipak:

Moj se život podvrgava

istom ritmu koji ravna

svom planetom i pulsira

jednako,

robujući

pravilima.

Usred graje i gungule,

posred moga bića strasnog,

probija se mis'o živa,

spasonosna,

urličući

i gromoglasna.

Ljubav će te  nosit i održat živim.

Stog' pjevaj,

jer je život nedostojan silnih briga.

Al' ipak:

Moj se život podvrgava

istom ritmu koji ravna

svom planetom i pulsira

jednako,

robujući

pravilima

(i dužnostima).

I zato

Ja u svojoj sobi paralelno živim.

I pjevam:

„Pusti da tvoj život kao rijeka teče,

i da se stopi sa morem.“